KORIDOR 92
"ĐE SI UJKO, KRVAVU TI NEDELJU J**EM" Ovako su Srbi pucali jedni na druge 1992! "ODI DA VIDIŠ KAKO MUSA DERE JARCA"
Razlog za pokretanje operacije bilo je hrvatsko zauzimanje Dervente, poteza kojim je bio blokiran jedini kopneni put između teritorija pod kontrolom Vojske RS
Bitka za Koridor 1992. godine je najznačajnija pobeda Vojske Republike Srpske u Odbrambeno-otadžbinskom ratu i izuzetno vojničko ostvarenje, koje se izdvaja od svih ostalih u tom herojskom dobu srpske istorije.
Operacija "Koridor 92", poznata i kao proboj koridora života, bila je najveća operacija Vojske Republike Srpske (VRS) sprovedena tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini protiv Hrvatskog veća odbrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV) u Bosanskoj Posavini.
Vojna operacija "Koridor" trajala je od 14. do 28. juna 1992. godine, na području Posavine, i omogućila je uspostavljanje kopnene veza Srba zapadno od Drine sa Srbijom.
Cilj je bio ponovno uspostavljanje putne veze između zapadnog i istočnog dela Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Razlog za pokretanje operacije bilo je zauzimanje Dervente od strane HVO i HV - potez kojim je blokiran jedini kopneni put između teritorija pod kontrolom Vojske Republike Srpske, piše RT Balkan.
"Banjalučka regija, Zapadna Slavonija, Kordun, Banija, Kninska Krajina, sve je došlo u poziciju 'zaglavljenog lifta'. Svi putevi nisu vodili nikud. Jedina normalna veza je bila preko Posavine", objasnio je za RT Balkan ranije Branislav Božić, novinar i izveštač koji je pratio ova dešavanja i sa terena.
Još u martu 1992, pre početka rata u BiH, Hrvatska je svoje regularne trupe i deo paravojnih formacija ubacivala u Posavinu, sa leve na desnu obalu Save.
"Uz domaće Hrvate i delom Muslimane, Hrvatska je formirala grupaciju od 25.000 ljudi koji su praktično zaustavili svaki život u regijama koje sam nabrojao", naveo je Božić, dodajući da su time presekli Republiku Srpsku na dva dela, ali su je i odsekli od Srbije.
Strašni zločini nizali su se od prvih dana rata, kada su hrvatsko-muslimanske snage iz pravca Slavonskog Broda ušle u Bosanski Brod u selo Sijekovac, gde su odmah počinili velika zverstva. U prvih nekoliko dana u malenom Sijekovcu ubijeno 26 osoba, a primer porodice Zečević koja je masakrirana na kućnom pragu posebno je ulivao strah u kosti Srbima koji su preživeli.
Zauzimanjem Dervente prekinut je i poslednji put koji je spajao zapadni deo Republike Srpske sa istočnim delom, koji se naslanjao na Srbiju. Time je onemogućeno snabdevanje Banjaluke, kao i najvećeg dela teritorije koju je Republika Srpska Krajina kontrolisala u početnoj etapi rata u Hrvatskoj.
Svedočenja preživelih boraca iz tog ratnog perioda ravna su filmskim scenama, a jedna takva dogodila se u Modriči, u rejonu sela Čardak, i detaljno su je prepričali vojnici.
"Krenuli smo uzduž pruge gde su nas dočekali rafalni pucnji prema nama", počinje priču Miroslav Samardžić, vojnik Korpusne policije, u RTS-ovom dokumentarcu "Koridor 92".
"Izlazi masa vojske, sad više nije zgodno nikome. U prvom trenutku mislim da oni nisu videli nas, ali smo mi videli njih. Šta sada raditi? Ne znamo mi ko su oni", priča Milan Malić, vojnik Druge posavske brigade IBK.
U detaljnoj rekonstrukciji događaja prikazanoj u dokumentarnom filmu usledila je razmena vatre u kojoj jedan vojnik uzvikuje: "Đe si ujko, krvavu ti neđelju je*em, odi ovamo da vidiš kako Musa dere jarca!", na šta mu vojnik s druge strane odgovara "Jeb*o ti Musa mater i ne psuj mi neđelju mladu, dan kad se Srbin odmara, govno jedno ustaško" i dobija oštar odgovor "Ma ćaća ti je ustaša, dođi ovamo da ti jezik pogani iščupam!"
Sledeća scena prikazuje da srpski vojnici koji su upali u zasedu pokušavaju da zaustave paljbu i pitaju "Koji ste vi?", a stiže neočekivan odgovor s druge strane "Srbi iz Obudovca, a znali ste đe treba udariti, nećete odavde, izaći ćete krvave glave!", a zasednuta strana odgovara "Pa i mi smo Srbi budalo, iz Banja Luke."
Dalje se rasprava nastavlja ovako:
- Lažeš govedo, lažeš! Možeš ti biti i Mujo iz Banja Luke.
- Jeb*o ti Mujo mater!
"Mi kontamo da ima srpska vojska ispred nas, nemoguće! Nismo imali ista obeležja, čak ni na istom ramenu. Ko je tamo - Srbi, ko je ovamo - Srbi, Bože", kaže Slavko Malešević, vojnik Prnjavorske brigade.
Zatim su se nizala pitanja jedno za drugim:
- A kad si Srbin, koju slavu slaviš?
- Aranđelovdan slavim, koju ti slaviš?
- Đurđevdan, a kog je datuma Aranđelovdan?
- Kako neću znati kog mi je datuma slava, 21. novembar.
- A koja je slava 9. januara?
- Sveti Stefan.
- A 19. decembar, pa 19. i 20. januar?
- Prvo Nikoljdan, pa Bogojavljenje, pa Sveti Jovan!
- A 29. januar?
- Blagočasne verige, šta me ispituješ, ne polažem za vladiku?!
"Ta je slava manjinska kod nas, ja imam zeta u Srpcu koji slavi to i meni reče ovaj jedan, da izvineš, ovaj se sa nama zaje*ava, ovo su Hrvati", priča Simo Pavlović, vojnik Druge posavske brigade IBK.
Nakon ove žučne rasprave, vojnici sa obe strane odlučili su da bez naoružnje i bez paljbe krenu jedni prema drugima.
"Kad smo krenuli jedni prema drugima, ja vidim čoveka s druge strane, čizme svezane oko vrata vise, dole bos - ja kažem komandiru "ovaj je sto posto Srbin, nema druge", kaže Miroslav Samardžić.
"Oni su nas u tom momentu pitali "kuda braćo dalje idemo, da li idemo za Srbiju?", mi smo im rekli "sedneš u auto i ti si u Srbiji", oni su počeli da plaču i da ljube zemlju", priča Simo Pavlović
Tako su se jedinice Istočno-bosanskog korupusa spojile i probile hrvatsku liniju fronta, ali to nije bio kraj.
Da cilj nije bilo samo zauzimanje teritorija, već i nestajanje naroda sa okupiranih prostora govori i činjenica da su širom Posavine formirani logori u koje su odvođeni Srbi.
Gubitak putne veze izazvao je značajne probleme u snabdevanju Banjaluke i okoline i za ishod je imao protivnapad VRS na snage HVO i HV na tom području. Istovremeno, VSR i JNA su zauzele Doboj i Bosanski Šamac, istočno i južno od pravca napredovanja HVO i HV. U junu, 1. krajiški korpus započeo je izvođenje pripremnih operacija na područja oko Dervente pod kontrolom HVO i HV, pokušavajući da poboljša položaje VRS potrebnih za izvođenje velikog napada.
Humanitarna katastrofa
Do 20. juna, VRS je zauzela sela Kotorsko i Johovac, severno od Doboja, i ostvarila glavni cilj pripremnih operacija.
Neposredni povod za delovanje bila je smrt dvanaest novorođenčadi u banjalučkoj klinici za dečije bolesti zbog nedostatka kiseonika u inkubatorima.
Naime, kada su hrvatsko-muslimanske snage odsekle krajine od Srbije i kada je počelo da nestaje svega, najugroženiji su bili pacijenti u bolnicama, ali i bebe u inkubatorima, jer su i lekovi i kiseonik počeli da nestaju.
Upućeni su mnogi apeli za pomoć, ali iako su predstavnici UNICEF-a i ostalih međunarodnih humanitarnih organizacijama bili dobro upoznati sa ovim problemom, avion sa bocama kiseonika je nekoliko dana čekao dozvolu za poletanje koju na kraju nije dobio. Ni Srbija, zbog sankcija, nije mogla da pošalje kiseonik vazdušnim putem.
"Slušali smo 'Radio Krajinu' kada je javljeno da je umrla 11. beba. Posle te vesti niko od nas više nije drugačije ni razmišljao, već: Mi moramo završiti to, bez obzira šta će se desiti nama", naglasio je ranije za RT Balkan zamenik komandanta i poslednji komandant jurišne jedinice "Vukovi sa Vučijaka" Miro Šikarac.
Da je u njima proradio specifičan bes i onaj "srpski inat" koji brani da Srbin bude žrtva, svedočio je i major Željko Zorić, komandant 1. bataljona Vojne policije 1. Krajiškog korpusa.
"Čitao sam međunarodno ratno i humanitarno pravo, poznavao sam ga, poznavao sam i Ženevske konvencije, u kojima su opisani običaji rata: šta se sme raditi, šta se ne sme raditi, šta je vojno osoblje, šta je nevojno osoblje, ko su civili, ko nisu civili. Međutim, u ovoj situaciji kada su nam umirale bebe za Srbe nije važilo međunarodno humanitarno pravo", ukazao je Zorić i dodao:
"Međunarodna zajednica nije nam dala pravo na život koji je svim ljudima zagarantovan."
Ofanziva koja nije imala alternativu
General Momir Talić, komandat ove operacije, tada je naredio generalu Novici Simiću hitno probijanje koridora, a prema svedočenjima komandanta štaba korpusa generala Boška Kelečevića, tada je rekao: "Neka bude, Simiću, neka bude bar kozija staza."
U ovoj istorijskoj operaciji snage Vojske Republike Srpske, Vojske Republike Srpske Krajine i jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine krenuće u napad na agresora 24. juna 1992. godine i za samo dva dana, nakon žestokih borbi, izvršiti proboj koridora.
Sedam dana od smrti poslednje bebe, 26. juna 1992. godine Vojska Republike Srpske zajedno sa jedinicama Srpske Vojske Krajine uspostavlja koridor sa Srbijom, kojim se od tada kiseonik redovno mogao dostavljati i omogućeno je bolje snabdevanje zapadnih srpskih zemalja.
Vojna operacija "Koridor 92" trajala je od 14. do 28. juna na području Posavine i omogućila je spajanje zapadnih delova Srpske i Republike Srpske Krajine sa ostalim delovima Srpske i Srbijom, 26. juna probijena je "kozija staza".
Svedoci i učesnici proboja koridora navode da su vojnici VRS telima štitili prve kamione koji su sa lekovima i kiseonikom krenuli ka Banjaluci, kao i da su tada prvi put videli da vojska plače.
Bitke za oslobođenje Posavine vođene su do 6. oktobra, a dan kasnije je neprijatelj i zvanično potučen do nogu. Nakon što su poraženi, hrvatski vojnici prešli su most kod Broda i vratili se u Hrvatsku, ali nisu čekali da njihovi saborci muslimani pređu reku, već su srušili most.
U operaciji "Koridor 92 " poginulo je oko 900 srpskih boraca.
Bonus video: Oseti se velika tuga i bol posle svih ovih godina Kolar o operaciji Oluja iz Vukovara: Ne rešavaju stambena pitanja jer bi onda morali da prihvate da su učinili veliki nehumani egzodus
(Espreso/RT Balkan/D.S.)
Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!





